Borislav Pekić - Hodočašće Arsenija Njegovana - Modifikovani odlomak

Premda mi je već odavno davala injekcije, obavezan sam 
da  priznam  vrlo  spretno  i  ne  nanoseći  mi  pritom  prekomeran
bol, ipak sam se o svakoj seansi osećao uvređen, na 
neki način ponižen. Nije to bio stid što se razgolićujem pred 
nepoznatom osobom, isuviše sam bio star za sramežljivost 
– uostalom, činio sam ja to tako spretno da sam, obrćući se 
na bok i služeći se odjednom obema rukama, otkrivao jako 
ograničenu  zonu  kože,  i  trnu  jedva  dostupnu  –  bilo  je  to  
nepodnošljivo osećanje zavisnosti koje je katkad i odnosu 
sa Katarinom davalo oblik otvorenog neprijateljstva. Zauzimajući 
sa što manje pokreta zahtevani položaj, s kolenima 
na sedištu, bradom uz naslon i rukama koje su, zabačene za 
leđa,  čvrsto  stezale  neznatno  smaknute  pantalone,  izrazio  
sam nadu da će biti pažljiva i da pri ubadanju neće uzimati 
u obzir naše prolazne nesporazume.
Nisam je čuo, gumene potplate njenih starinskih cipela 
na šniranje sprečavale su da je čujem, ali sam osećao da stoji 
iza mene – uvek sam to kratkotrajno oklevanje doživljavao 
kao vrhunac naših medicinskih seansi – da u levoj ruci drži 
obezglavljeni špric, a u desnoj vatu za dezinfekciju i iglu koju 
će mi rinuti u debelo meso.
–  Davala  sam  ja  na  Solunu  injekcije  u  tur  maršala  
Francuske, gospodine Njegovan, pa se 
nije žalio na moju ruku.
– Ni ja se ne žalim – rekoh pomirljivo. – Nisam ništa gori 
od tih vaših naduvenih đenerala!
Đenerala koji se povlače u penziju, đenerala koji se demobilišu, 
dopuštaju sebi čak i da pomru, sasvim civilno da se 
pogrebu, a da ne zasluže ni dinar na njih utrošen, pošto je, 
razume se, prethodno od mene uzet. A kad ONI dođu, nikog 
neće biti da nas uzme u zaštitu. Opet ću morati da kleknem, 
samo neću klečati u Chippendale fotelji no u jarku ispred 
kuće, a iza mene neće stajati Mademoiselle Foucault sa spasonosnim 
lekom nego bandit neki sa naganom.
Neka  svežina  prožela  mi  je  kožu,  tamo  pozadi.  Ubod  
nisam ni osetio.
– Video sam ih ja u Rusiji, sve te 
đenerale, te preplaćene carske paune kako im crvena rulja 
čupa  namirisano  perje  i  njihovim  kolajnama  briše  tur...  
kad smo već kod thura – spasonosna tečnost prodirala mi 
je  u  telo.  –  Ili  se  možda  nadate  da  će  ih  zadržati  moj  brat  
tenkovima od kartona i plehanim fortifikacijama?
– Pobogu, Arsenije! – reče Katarina ulazeći. Konačno je 
bila odevena. – Ostavi gospođicu Foucault na miru! Zašto 
ženu jednom ne pustiš na miru?
– Uručila mi je pozdrav od Đorđija – rekao sam računa-
jući da će to biti dovoljno da objasni moje osorno ophođenje. 
Saznanje da će me žene najzad ostaviti da pristupim izvrše-
nju plana, koji je po drugi put za dvadeset i sedam godina 
imao da mi iz osnova život preokrene, gotovo naopako da ga 
izvrne, učinilo je da živnem. Brzo sam namakao pantalone 
i zauzeo prvobitan položaj u naslonjači.
–  Opet  ima  ona  svoja  čupanja  u  stomaku.  Preporučio  
sam mu da se više kreće. Sve dok bude dreždao među četiri 
zida, nikakvih nema izgleda da se oporavi.
Ovde ona najzad ustade. Izgleda, više nije pristajala 
da sluša kako se o voljenom đeneralu govori kao da je 
živ – ja za to zbilja nisam bio odgovoran, za mene je trebalo 
da bude živ, pa sam se i ponašao kao da živi – da se spominje 
kao na daći na kojoj bi, uz dužno poštovanje, sa pakošću bile 
pretresane i pokojnikove mane. Srdito je trpala instrumente 
u kasete, a ove gurala u oveštalu ručnu torbu.
–  Sačekaću  vas  u  thremu,  Madame  Negovan  –  zatim  
izađe, mene i ne pogledavši.
– Opet si joj govorio o Rusiji i boljševicima – reče Katarina 
prekorno.
Na jednonogom banku s pločom od prugastog crnobelog 
oniksa oprljenog mrljama kafe pripremala je bočice s kapljicama 
i  pilule,  koje  ću  u  njenoj  odsutnosti  upotrebiti,  ako  
mi  bude  pozlilo.  U  neprovetrenoj  sobi  zasićenoj  mirisom  
medikamenta,  Katarininog  orijentalnog  duvana,  lakirane  
orahovine i sparušene hartije, utegnutoj u zlatastim biljkama 
procvale tapete, vazduh je bio gust, nepomičan i siv, dajući 
trijumfalnom licu Svetog Đorđa i krljuštavoj nemani, što mu 
se proburažena kopljem koprcala ispod oklopljenih nogu, 
bolesnički izgled i boju dima. Ona dogura stočić do naslo-
njače da mi, ako ustreba, bude na domaku ruke.
– Pa treba da se navikne.
–  Mi  smo  već  navikli.  Toliko  si  pričao  o  Rusiji  da  sam  
revoluciju već preživela.
– Šta ste vi preživeli? Ništa vi još niste preživeli! U Ukra-
jini, devetnaeste trebalo je biti pa nešto preživeti!
Bio sam se zagledao u ogledalo pred kojim je nameštala 
crn šešir sličan pljosnatom engleskom šlemu. Umesto ljus-
pičavih brazgotina gleđi na njegovoj zadimljenoj pozadini 
provaljivali su se vatreni vilajeti do vrha pretrpani izbezu-
mljenom svetinom koja je na me kidisala.
– A i ovde će biti ako se ovako produži! Znaš li ti da su 
ONI svuda oko nas?
– Znam, znam!
–  I  da  čekaju  samo  na  tajni  znak  iz  Moskve  da  ispužu  
iz  svojih  podzemnih  laguma?  Odrpani,  prljavi,  bradati  i  
razjareni!...  Da,  i  razjareni!...  U  krvavim  rukama  nosiće  
srpove, čekiće, maljeve, kamenice, crvene barjake, ikone svojih 
kosmatih vođa i ripide sa zahtevima ispisanim crvenim 
ruskim pismenima, zahtevima da nam se uzme sve što imamo!
Moć, mislio sam, sigurnost, čast, nada i naše kuće, mislio 
sam, moje prelepe kuće.
–  I  ruski  će  govoriti,  Katarina,  da  znaš,  ruski  govoriti,  
ruske  pesme  pevati,  i  ubijaće  na  ruski  način  kuršumom  u  
potiljak, nadenuće nam nežna ruska imena, pa ćeš se ti zvati 
Kaća, Kaćuša, a ja ko zna kako.
Osetih lako tištanje ispod grudne kosti, i posegoh rukom 
da pronađem skrovište bola. Dok sam ga tražio, Katarina je 
već preturala po lekovima.
– Arsen ću se zvati... Arsenij... Arsenjuška...
– A što ti stalno misliš na njih kad znaš da ti škodi?
Spretno  je  oslobodila  pilulu  celofanskog  omota.  Podvukoh 
je  pod  jezik  i  blago  pritisnuh  uz  nepca.  Usta  mi  se  
ispuniše  gorčinom.  Nastojao  sam  da  budem  nepomičan.  
Još sam se preznojavao dišući na mahove, ali strepnje je bilo 
nestalo. To je zato što sam imao pilulu pod jezikom. S tom 
pilulom pod jezikom nisam se imao čega bojati.
Prilično iscrpljen munjevitim osećanjem bespomoćnosti, 
potražih leđima plišani naslon i pripih se uz njegovu mlaku 
mekotu misleći kako bi bilo bezdušno da mi se nešto desi baš 
kada me je čekao tako važan i neodložan posao. Zatim bacih 
obazriv  pogled  na  Katarinu,  zabrinuto  nagnutu  nad  moje  
klonulo rame, i dočekah da čujem ono od čega sam čitav dan 
prezao, a što sam neopreznim ponašanjem najzad izazvao.
– Šta misliš, Arsenije, da ja odložim taj put? – upitala je 
naglo.
– Već mi je dobro – rekoh usplahireno.
– Ipak će biti bolje da ostanem kod kuće. Sići ću samo 
da se javim Melaniji.
Ponovio sam da mi je sasvim dobro.
– Jesi li siguran?
– Nikad se nisam bolje osećao.
Nije bila ubeđena.
– Izgledaš uznemiren.
– To je zbog vremena – rekao sam. – Samo ti idi.
– Kako kažeš, ali ću svratiti dole do Mihajlovića. Zamo-
liću da te neko od njih obiđe. 
Užurbano  sam  tragao  za  jakim  razlogom  koji  će  je  od  
toga odvratiti.
– Molim te, nemoj! Opet će se žaliti da im je kirija visoka 
i još će tražiti popravke u stanu.
– Ali oni to nikad nisu činili.
– Svi su zakupci isti – rekao sam tvrdoglavo.
Ako se zrelo razmisli, za šta ja nisam imao vremena, bio 
je to ispravan razlog za svakog drugog stanodavca osim za 
mene.  Za  mene  je  bio  najneuverljiviji  od  svih  na  raspolaganju 
mi  stojećih.  Budući  da  sam  kućevlasništvo  shvatio,  
osećao i upražnjavao kao podvrstu graditeljskog zanimanja 
– jer kako bi se inače sve one čarobne arhitektonske ideje 
na  području  stanovanja  ostvarile  da  ih  ja  nisam  finansirao 
–  sam  po  sebi  novac  za  mene  ništa  nije  značio.  Bio  je  
puko  priznanje  da  kuća  za  čiji  je  zakup  plaćan  odgovara  
njegovoj vrednosti, mada je u samoj stvari tu vrednost ona 
najčešće premašivala. Novac je, dakle, u mojim poslovima 
bio  pre  duhovna  nego  ekonomska  kategorija,  pa  nije  bio  
redak  slučaj  da,  naročito  zadnjih  godina  snažno  načetih  
krizom, o kojoj su me sa nepotrebnom opreznošću izveštavali 
Katarina  i  beležnik  Golovan,  oprostim  plaćanje  kirije  
onim osiromašenim ili novčanim neprilikama pritešnjenim 
lokatarima  za  koje  sam,  opet  preko  Katarine  i  gospodina  
Golovana  kao  svojih  opunomoćenika,  mogao  da  utvrdim 
da  se  o  ustupljenim  kućama  predano  staraju  i  da  uz  dužno 
poštovanje s njima postupaju. Sad, zbilja, nisam im baš 
opraštao  kiriju,  tol’ko  prebogat  nisam  bio,  samo  sam  na  
neodređeno vreme odložio njenu naplatu.
Na sreću, Katarina je bila toliko zaokupljena kontrolom 
lekova  na  stočiću  da  nije  primetila  vapijući  nesklad  međ’  
razlozima  što  sam  ih  izneo  protivu  alarmiranja  suseda  i  
mojih kućevlasničkih nazora.
– Šta ćeš raditi celo prepodne? – upitala je brižno.
–  Pa  ne  znam  –  rekao  sam  pritvorno.  –  Verovatno  ću  
sređivati neke stare ugovore o najamnini. Možda ću najzad 
uzeti  da  čitam  onu Istoriju  stanovanja
koju mi je darovao Isidor.
Ona  se  saže  i  usnama  mi  dotače  čelo.  Znao  sam  da  je  
hladno  i  nauljano  znojem.  Kapljicama  znoja  kao  jantarnom 
rosom.  Takvo  je  bivalo  uvek  posle  srčanog  udara.  
Poznavao  sam  i  miris  tog  znojenja.  Bio  je  opor,  slankast,  
mlak. S godinama je postajao prodorniji, ali u srži nije se 
izmenio.  I  uopšte,  ništa  se  na  meni  nije  izmenilo  ni  
izopačilo od onog dana kada smo u porti Saborne crkve bili 
predstavljeni jedno drugom. Preko Katarininog pognutog 
ramena ogledalo me je držalo u tom smirujućem uverenju. 
Cincarski masivan nos bio je još uvek povijen između sivkastih 
ulegnuća obraza, čak bi se moglo reći da se još više 
zgrbio.  Uzan,  ružičast  usek  preko  korena  poticao  je  od  
cvikera. Sivu, tek mestimično proređenu kosu Katarina je 
svakog jutra češljala, četkala i škropila lavandulom. Obrve 
su začudo bile zagasitije, katranaste. Mislim da sam i pogled 
imao siv. Podsećao me je na mišje krzno. Što se tiče brkova, 
oni su bez sumnje imali boju pepela, i to mokrog, i padali 
su guslarski preko gornje usnice kao čupav pervaz. Da, sivo 
je bilo moja boja, srebrno i sivo.
Posmatrao sam je kako oblači mantil. Radila je to brzo, 
odsečno, pa ipak metodično, i kao uvek na sasvim osoben 
način.  Nikog  nisam  video  da  navlači  kaput  kao  Katarina.  
Nije ga za okovratnik uzimala, levu ruku u levi rukav uvlačila, 
na leđa ga potezala, a zatim desnu u desni rukav smeštala, 
da bi najzad celu operaciju završila onim ujednačenim meškoljenjem 
kojim se kaput udobno pripija oko tela. Naprotiv, 
ona je oblačenje počinjala tamo gde su ga drugi završavali. 
Najpre  bi  kaput  preko  leđa  prebacila,  potom  bi  obe  ruke  
istovremeno u rukave ugurala, i gipkim ga pokretom, jednim 
trzajem na ramena popela. Eto, u toj sitnici, u načinu 
oblačenja  kaputa,  ogledala  se  cela  Katarinina  priroda,  a  i  
zapovednička priroda Turjaških, kojima je po rođenju pripadala, 
agresivna, muškog liva, od one okorele vrste koja bi 
da učini, ako što čini, sve odjednom.
Iznenada  me  prože  sažaljenje,  ne  kažem  kajanje,  već  
nežno saučešće prema njenom nezavidnom položaju u ovoj 
kući. Bojao sam se da nisam bio u pravu što sam dozvolio 
da me štite, u prvom redu da me Katarina zaštićuje, u stvari 
da veruje kako me zaštićuje na način koji mi je neprirodan, 
štaviše monstruozan u svojoj konačnosti i sveobuhvatnosti, 
tvorio  ovako  usahlim,  bespomoćnim,  ovako  zavisnim,  i  
da bih možda ispravnije postupio da sam ih naveo – kao 
što je krišom od mene predlagao njen stariji dever vikarni 
episkop Gospodin Emilijan – da puste nek sve teče od 
Boga  upućenim  pravcem,  na  koji  bih  se  i  ja  jednom  ipak  
bio kadar da sviknem, kao što se kako-tako najzad navikla 
i ona, svi Njegovan-Turjaški i sav njihov svet. Znao sam, i 
to je ponajviše izazivalo moje žaljenje, da je razdire strah 
od opasnosti da neka prodorna činjenica, neoprezni nagoveštaj 
baš kao ovaj koji će me odvesti van kuće čim se ona 
udalji – sumnjiva okolnost ili nepredviđeni događaj probije 
i  raskoli  zaštitni  oklop  što  su  mi  ga  sa  toliko  naprezanja  
skovali, i da se, prema njihovom mišljenju savršeno nepripremljen, 
suočim  sa  stvarnošću  koja  bi  me,  opet  prema  
njihovom mišljenju (jer bi po svoje uskraćeno pravo došla 
ujednom i odjednom), sasvim pouzdano uništila. Znao sam 
takođe  da  su,  isuviše  već  tom  mučnom  igrom  zavedeni,  
primorani da od mene kriju poražavajući obim ekonomske 
krize  koja  hara  napolju  i  koju,  između  ostalog,  dokazuju  
javni radovi s one strane reke, zaboravljajući pritom – tolika 
je bila njihova naivnost – da ja svojim iskusnim okom tu 
recesiju mogu prepoznati i u beznačajnim sporednostima, 
kao  što  je  činjenica  da  me  inače  izbirljivi  drugobratučed  
Maksimilijan  već  godinama  obilazi  u  jednom  istom  odelu, 
da smo se, štedljivosti mojoj tobože ugađajući, odavno 
lišili ispomoći posluge, da već dugo ne slavimo Sv. Đorđa 
izgovarajući  se  mojim  stanjem,  a  ponajpre  što  su  gotovo  
sve moje kirajdžije, s neobjašnjivim izuzetkom Mihajlovića 
ispod  nas,  već  odavno  u  takvom  finansijskom  škripcu  da  
sam na sve morao primeniti onaj nekada izuzetan princip 
po kome pod sličnim uslovima privremeno ne naplaćujem 
kiriju onima koji su te recese nadoknađivali domaćinskim 
odnosom prema kućama.
– E pa, Arsenije, ja sada idem – rekla je Katarina – i gle-
daću da se vratim do tri.
– Zbog mene se ne moraš žuriti.
– Pa radnje su mi do tri otvorene, a moram i da se spakujem.
Pre nego što je zatvorila vrata za sobom, uspravio sam se 
u stolici i predložio joj da obiđe Simonidu.
Zastala je, u svetloj seni vrata ličila je na dečije figurine 
od blata.
– Nisam imala nameru.
Zatečen sopstvenom smelošću, kazao sam, povlačeći se, 
da sam to predložio tek onako, jer dugo nemam nikakvih 
vesti o Simonidi.
– Dugo nisi bila tamo, Katarina. Još od zimus.
– Pa Golovan je odlazio.
– Ne znam – rekao sam zureći u lelujav procep između 
drvenih krila, koji se neprimetno sužavao. – Nije mi ništa 
rekao. Mislio sam samo da svratiš ako te put navede onuda.
– Dobro – kazala je – otići ću ako budem stigla.
Zatim  je  zatvorila  vrata  i  ja  sam  čuo  kako  dva  puta,  na  
onaj svoj brz, odsečan, metodičan način, okreće ključ u bravi.
Osluškujući udaljavanje Katarininih koraka, udvostručenih 
udarima  potkovanog  štapa,  pitao  sam  se  nisam  li  počinio  
nesmotrenost, najizlišniju od onih kojima je obilovalo ovo 
tek načeto prepodne. Katarina je recimo mogla pretpostaviti 
da  sam  načuo  nešto  što  se  ticalo  Simonidine  budućnosti,  
možda da mi sa štićenicom stvari rđavo stoje, pa da se vrati 
zabrinuta  za  moje  raspoloženje  koje  je  ovakvim  
pogoršavanjem redovno dovodilo do lakših ili težih srčanih udara. 
Pojma  nemam  šta  mi  beše  da  je  pomenem.  Možda  sam  
smerao  Katarini  staviti  do  znanja  da  sam  još  uvek  
independentan,  da  ne  zavisim  isključivo  od  nje,  akoprem  sam  
kućevlasničke poslove prepustio njenom staranju, a možda 
sam,  ne  računajući  na  posledice,  jednostavno  prenaglio.  I  
sada, umesto da bez oklevanja pređem na izvršenje odavno 
pripremljenog i u pojedinosti zamišljenog plana, morao sam 
da čekam i osluškujem. Inače bi ona, ako joj na um padne 
da se vrati, mogla da me zatekne u raboti koja bi bezuslovno 
iziskivala mučna objašnjenja.
Ovo prinudno odlaganje, međutim, dopuštalo mi je da 
se priberem. Razume se da sam ga utrošio na razmišljanje 
o Simonidi, jer šta bi moglo presudnije da me podstakne na 
delovanje do nevolja koja je po svemu ceneći pretila tom 
plemenitom i nežnom biću. Za samu opasnost čuo sam doista 
sasvim  slučajno,  iz  razgovora  što  su  ga  beležnik  Golovan  
i Katarina u pola glasa vodili iza vrata ženine sobe. Bili su 
zaboravili da ih pritvore pa sam čuo gde pominju Simoni-
dino ime sa zgražanjem koje nije nagoveštavalo ništa dobro, 
i čiju je zloslutnost samo potvrđivala molba moje žene da 
se o svemu „Arseniju ništa ne govori“. Bio sam se obazrivo 
privukao vratima u nadi da ću i neke podrobnosti saznati, 
pa sam šćućuren onamo uz ključaonicu, kao uz ledena usta 
kakvog  doušnika,  i  spreman  da,  ako  ono  dvoje  naprečac  
izađu, žurno promenim položaj te se naoružan durbinom 
opet  nađem  kraj  prozora,  s  prepašću,  s  očajem,  s  besom  
razumeo da će moja Simonida biti uklonjena i po svoj prilici 
zamenjena, i još da je odluka o tome na nadležnom mestu 
već bila potpisana.
Moja  mezimica,  ljupka  Grkinjica  Simonida,  s  tamnim  
otmenim  licem,  mlečnim  pogledom  ispod  modrih  kapaka, 
s  usnama  boje  zgrušane  krvi,  probušenim  bronzanom  
alkom  na  afrički  način.  Simonida  sa  starinskim  mirisima,  
prodornim, teškim i vlažnim kao mošus, obasuta nakitom 
koji joj je podario njen duhovni otac, inženjer Ministarstva 
vojnog, gospodin arh. Danilo Vladisavljević, i sa beličastim 
mrljama po telu svojstvenim bubrežnim rekonvalescentima 
i starim kućama. Godine devetsto dvadeset pete bila je, bez 
vlasničkog  preterivanja,  najizglednija  građevina  u  blizini  
Kalemegdana, prava porodična kuća sa prostranim, udobnim, 
tamnim i toplim, a osobito čudesno nepredvidljivim 
prostorijama i zabitim komorama, te onako raspusna nimalo
